Svetlost kao uslov opažanja boje
Boju predmeta opažamo samo kada ga obasja svetlost; u potpunom mraku pigment je i dalje tu, ali boje ne razlikujemo. Pri slabom svetlu predveče boje deluju tamnije i sivkastije, a svetlost zalazećeg sunca čini da i bela majica deluje narandžasto. Na utisak utiču i okolne boje: isti sivi kvadrat na crnoj podlozi deluje svetlije nego na beloj. Normalno je i da dvoje ljudi istu boju opažaju pomalo različito, a različiti ekrani istu fotografiju prikazuju u malo drugačijim bojama. Impresionista Klod Mone je mnogo puta slikao isti ribnjak sa lokvanjima, u različito doba dana i po različitom vremenu, jer ga je zanimalo kako svetlost menja boje.
Valer, gradacija i kontrast
Valer je stepen svetline boje, od svetlog do tamnog. Svetloplava, plava i tamnoplava su ista boja u tri valera. Tempera se posvetljava dodavanjem bele, a tamni dodavanjem crne; žuta sa crnom lako dobije maslinast, zelenkast ton. Od šest boja kruga žuta je najsvetlija, a ljubičasta najtamnija. Valerska (tonska) skala pokazuje jednu boju u stepenima svetline, a ahromatska skala ide od bele preko sivih do crne, pa valer imaju i ahromatske boje. Gradacija (stepenovanje) je postepen prelaz od svetlog ka tamnom ili od jedne boje ka drugoj; fina ima mnogo bliskih stupnjeva, a oštra malo. Kontrast je izražena suprotnost: svetlo–tamno, toplo–hladno ili komplementarni. Bliski svetli valeri obično deluju mirno i maglovito, a jak kontrast dramatično.
Svetlo, senka i plastičnost
Najsvetliji je deo predmeta okrenut ka izvoru svetla. Sopstvena senka je na samom predmetu, na strani okrenutoj od svetla, a bačena senka pada na podlogu ili drugi predmet, uvek na stranu suprotnu od izvora svetla. Kada je sunce nisko, ujutru i predveče, senke su duge, a oko podneva kratke; dve lampe daju dve bačene senke. Na oblim telima, kao što su lopta i valjak, svetlina se menja postepeno, a na kocki se naglo menja na ivici. Plastičnost je utisak da oblik naslikan na ravnoj površini ima volumen. Postiže se gradacijom valera od svetla do senke, a bačena senka „spušta“ predmet na podlogu. U Vermerovom delu „Mlekarica“ svetlost sa prozora postepeno prelazi u senku, pa predmeti deluju gotovo opipljivo.