Protisti: ameba, paramecijum i euglena
Protisti su raznorodna grupa organizama sa jedrom koji nisu ni biljke, ni gljive, ni životinje; većina je jednoćelijska i živi u vodi ili vlažnoj sredini. Ameba nema stalan oblik, kreće se lažnim nožicama u koje se preliva citoplazma, njima obuhvata hranu i vari je u hranljivoj vakuoli. Paramecijum (papučica) brzo pliva pomoću hiljada treplji, koje mu nanose bakterije u ćelijska usta. Euglena pliva pomoću biča, crvenom mrljom oseća pravac svetlosti, na svetlu vrši fotosintezu, a u mraku upija gotovu hranu. Pulsirajuća vakuola izbacuje višak vode koji stalno ulazi u ćeliju. Protisti se najčešće razmnožavaju deobom, a pri suši mnogi stvaraju ciste. Neki izazivaju bolesti: uzročnik malarije je protist koga prenosi komarac, a lamblije dospevaju u organizam zagađenom vodom.
Gljive: građa, ishrana i razmnožavanje
Telo gljive čine tanki končići, hife, spleteni u micelijum koji se prostire kroz zemljište ili hranu. Pečurka je samo plodno telo, na čijim listićima nastaju spore. Gljive nemaju hlorofil: izlučuju sokove za varenje u podlogu i upijaju svarenu hranu. Ćelijski zid im je od hitina, a višak hrane čuvaju kao glikogen, pa nisu biljke. Razlagači žive na uginulim ostacima, paraziti kao pepelnica, rđa i gljivice na koži stopala štete živom domaćinu, a vrganj sa korenom drveta gradi obostrano korisnu zajednicu. Kvasac se razmnožava pupljenjem, a plesni i pečurke sporama. Spore plesni mogu izazvati alergiju, a protiv plesni u stanu pomažu provetravanje i manje vlage. Samonikle gljive se ne jedu dok ih ne pregleda stručnjak, a na sumnju na trovanje odmah se zove Hitna pomoć (194).
Lišajevi
Lišaj je zajednica gljive i alge, a kod nekih lišajeva gljive i cijanobakterije (modrozelene bakterije). Alga fotosintezom stvara šećere za oba partnera, a gljiva upija i zadržava vodu i mineralne materije, pričvršćuje lišaj za podlogu i štiti algu od isušivanja. Lišaj na kori drveta nije parazit: koru koristi samo kao podlogu. Lišajevi naseljavaju i golu stenu, polako je razgrađuju i od njihovih ostataka nastaje prvi tanak sloj zemljišta. Vodu upijaju celom površinom iz kiše, magle i vazduha, pa zajedno sa njom upijaju i zagađenje. Zato su pokazatelji čistog vazduha: žbunasti lišajevi obično su najosetljiviji, a korasti najotporniji. „Irvasova mahovina“ iz tundre zapravo je lišaj. Lišajevi rastu veoma sporo, pa se na terenu fotografišu, a ne kidaju.