Izvori podataka i kretanje broja stanovnika
Popis stanovništva obuhvata sve stanovnike u isto vreme i sprovodi se otprilike svakih deset godina; u Srbiji su poslednji popisi bili 2002, 2011. i 2022. godine. Prvi popis u Kneževini Srbiji obavljen je 1834. godine. Između popisa podaci se prate preko matične evidencije, koja se vodi stalno: u matične knjige upisuju se rođenja, venčanja i smrti. Podatke prikuplja i objavljuje Republički zavod za statistiku. Posle Drugog svetskog rata broj stanovnika je rastao, ali sve sporije, jer je natalitet postepeno opadao. Od 1990-ih broj stanovnika se smanjuje, pa je popis 2022. zabeležio manje stanovnika nego popis 2011. Gustina naseljenosti je broj stanovnika na 1 km². Najgušće su naseljeni Beograd i okolina, dolina Velike Morave i okolina Novog Sada, gde su gradovi, putevi, posao i plodno zemljište, a najređe visoki brdsko-planinski krajevi.
Prirodno kretanje stanovništva
Natalitet je broj živorođenih, a mortalitet broj umrlih na 1.000 stanovnika tokom jedne godine; oba se izražavaju u promilima (‰). Prirodni priraštaj je njihova razlika: natalitet − mortalitet. U Srbiji je od početka 1990-ih prirodni priraštaj negativan, jer svake godine umire više ljudi nego što se rodi. Natalitet je nizak jer se mladi duže školuju, kasnije zapošljavaju i rešavaju stambeno pitanje, pa kasnije stupaju u brak i dobijaju decu. Mortalitet je relativno visok iako ljudi žive duže, jer je u stanovništvu veliki udeo starih. Ukupna promena broja stanovnika zavisi od prirodnog priraštaja i migracionog salda zajedno, pa grad sa negativnim priraštajem može i da raste ako mu se doseli dovoljno ljudi.
Migracije
Migracije su preseljavanje stanovnika s jednog mesta na drugo; unutrašnje su u okviru iste države, a spoljašnje preko državne granice. Migracioni saldo je razlika doseljenih i iseljenih. Posle Drugog svetskog rata ljudi su se najviše selili iz sela u gradove i iz planina u doline, jer su ih privlačili posao u industriji, škole i bolnice. Odmah posle rata organizovano je naseljavanje Vojvodine stanovništvom iz brdsko-planinskih krajeva tadašnje Jugoslavije. Od 1960-ih radnici odlaze na privremeni rad u Zapadnu Evropu, najviše u tadašnju Zapadnu Nemačku; zvali su ih gastarbajteri. Tokom 1990-ih u Srbiju je došlo mnogo izbeglica iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, najviše u Vojvodinu i Beograd. Danas mladi odlaze u inostranstvo pretežno zbog bolje plaćenog posla, a iseljavanje visokoobrazovanih stručnjaka zove se odliv mozgova. Beograd privlači najviše doseljenika iz drugih krajeva. Dnevni migranti svakog dana putuju na posao ili u školu u drugo mesto i vraćaju se kući.
Strukture stanovništva i demografski problemi
Polna i starosna struktura su biološke, a ekonomska i obrazovna društveno-ekonomske. Stanovništvo Srbije je staro: starosno-polna piramida ima usku osnovu i širi gornji deo, što je regresivni tip, a prema popisu 2022. starih od 65 i više godina bilo je više nego dece do 14 godina. Rađa se nešto više dečaka, ali žene žive duže, pa ih ukupno ima više, naročito u najstarijim grupama. Aktivno stanovništvo čine zaposleni i oni koji traže posao. Udeo poljoprivrednog stanovništva posle rata naglo se smanjivao, što se zove deagrarizacija, a danas većina zaposlenih radi u uslužnim delatnostima. Udeo stanovnika sa srednjom i visokom školom raste. Glavni demografski problemi su depopulacija, starenje i pražnjenje sela, najizraženije u planinskim krajevima istočne i jugoistočne Srbije. Srbija zato vodi pronatalitetnu populacionu politiku: roditeljski dodatak, plaćeno odsustvo radi nege deteta i dovoljno mesta u vrtićima.