Vrste istorijskih izvora
Osnovna podela je na pisane i materijalne izvore. Pisani izvori su sve što je zapisano: povelje, zakonici, pisma, dnevnici, novine i knjige. Materijalni izvori su predmeti i građevine: oruđe, oružje, posuđe, nakit, novac, kuće, tvrđave i hramovi. Uz njih se izdvajaju usmeni izvori, kao što su narodne pesme, predanja i sećanja koja se prenose pričanjem, i slikovni izvori, kao što su crteži i fotografije. Iz praistorije nema pisanih izvora, jer pismo tada još nije postojalo, pa o njoj saznajemo pre svega iz predmeta koje pronalaze arheolozi.
Primarni i sekundarni izvori
Primarni izvor nastao je u vreme događaja ili ga je ostavio učesnik ili savremenik: pismo vojnika sa fronta, dnevnik, fotografija ili predmet iz tog vremena. Sekundarni izvor nastao je kasnije, na osnovu drugih izvora: udžbenik, enciklopedija ili knjiga istoričara. I primarni izvor treba proveriti, jer njegov autor može biti pristrasan, odnosno može jednostrano prikazati događaj. Zato istoričar uvek pita ko je, kada i zašto napisao izvor i upoređuje ga sa drugim izvorima o istom događaju.
Gde se čuvaju izvori i šta je nasleđe
Arhiv čuva pisane dokumente, kao što su povelje, ugovori i zapisnici. Muzej prikuplja, čuva i izlaže predmete iz prošlosti, a biblioteka čuva knjige i časopise i daje ih čitaocima na korišćenje. Kulturno-istorijsko nasleđe je sve što su nam ostavile prethodne generacije: materijalno, kao manastir Studenica ili Beogradska tvrđava, i nematerijalno, kao jezik, običaji, pesme i narodno kolo. Spomenici, stare zgrade i nazivi ulica u tvom mestu su istorija oko nas.