Od prvog konzula do cara
Napoleon je 1799. državnim udarom postao prvi konzul i u stvari preuzeo svu vlast. Godine 1804. proglasio se za cara Francuza; na krunisanju u Parizu, u prisustvu pape, sam je sebi stavio krunu na glavu. Time je republiku zamenila monarhija. Iste 1804. godine izdao je Građanski zakonik, koji je potvrdio jednakost građana pred zakonom i zaštitu privatne svojine; po njegovom uzoru kasnije su pisani zakonici drugih država. Napoleon je tako čuvao neke tekovine revolucije, ali je vladao samovlasno, uz cenzuru i bez prave narodne skupštine.
Napoleonovi ratovi
Protiv Francuske su se sklapale koalicije, savezi Velike Britanije, Austrije, Rusije i Pruske. Kod Austerlica je 1805. Napoleon pobedio Austrijance i Ruse; to je „bitka tri cara“, jer su u njoj bili Napoleon, austrijski car Franja I i ruski car Aleksandar I. Iste godine britanska flota admirala Nelsona porazila je francusko-špansku kod Trafalgara. Velike Britanije Napoleon nije mogao da pobedi, pa je od 1806. uveo kontinentalnu blokadu, zabranu trgovine evropskih zemalja sa Britanijom. Od 1809. do 1813. na istočnoj obali Jadrana postojale su Ilirske provincije sa središtem u Ljubljani. Kada je Rusija prestala da poštuje blokadu, Napoleon je 1812. krenuo na nju. Ruska vojska se povlačila i uništavala zalihe, a pri povlačenju francusku vojsku desetkovali su hladnoća i glad. Kod Lajpciga je 1813. poražen u „Bitki naroda“, 1814. abdicirao i poslat na Elbu. Pobegao je i ponovo vladao oko sto dana, ali je 1815. konačno poražen kod Vaterloa, u današnjoj Belgiji. Umro je 1821. na ostrvu Sveta Jelena.
Bečki kongres i nove ideologije
Na Bečkom kongresu 1814–1815. pobednici su uređivali Evropu posle Napoleonovih ratova, a vodeću ulogu imao je austrijski ministar Meternih. Po principu legitimizma na presto su vraćene zakonite dinastije, u Francuskoj Burboni, sa kraljem Lujem XVIII. Granice su crtane prema interesima velikih sila, bez obzira na želje naroda, pa su Nemci i Italijani ostali podeljeni na više država. Vladari Rusije, Austrije i Pruske osnovali su 1815. Svetu alijansu radi očuvanja monarhija i starog poretka; ona je pomagala gušenje revolucija. U to vreme jačaju ideologije: liberalizam traži slobode pojedinca, ustav i skupštinu, konzervativizam čuva tradiciju, monarhiju i crkvu, a nacionalizam smatra da svaki narod treba da bude ujedinjen u svojoj državi.
Proleće naroda 1848/49
U februaru 1848. revolucija u Francuskoj zbacila je kralja i proglašena je republika; za predsednika je krajem godine izabran Luj Napoleon, sinovac Napoleona I. Već u martu revolucije su izbile u Beču, nemačkim i italijanskim zemljama. Meternih je morao da podnese ostavku i pobegne. U Habzburškoj monarhiji, u kojoj je živelo mnogo naroda, ukinuto je kmetstvo. U nemačkim zemljama tražili su se ustav i ujedinjenje, pa se sastao Frankfurtski parlament, a u severnoj Italiji borilo se protiv austrijske vlasti. Ugarsku revoluciju, koju je predvodio Lajoš Košut, Austrija je 1849. ugušila uz pomoć ruske vojske. Većina revolucija ugušena je do 1849, ali ukidanje kmetstva u Habzburškoj monarhiji je ostalo. Italija se ujedinila tek 1861, a Nemačka 1871. godine.