Srpske zemlje i njihov položaj
Raška se prostirala u unutrašnjosti, a ime je dobila po gradu Rasu, svom središtu. Ostaci tvrđave Ras i crkva Svetog Petra nalaze se kod današnjeg Novog Pazara. Duklja se od XI veka sve češće naziva Zeta. Travunija je bila mala primorska zemlja oko Trebinja, a Zahumlje, zvano i Hum, prostiralo se od Neretve do Dubrovnika. Paganija je ležala između Cetine i Neretve; ime je dobila jer su njeni stanovnici duže od ostalih ostali mnogobošci („pagani“). Bosna je, kao i Raška, bila u unutrašnjosti. Zemlje su se delile na župe, kojima su upravljali župani, a vladar Raške u XI i XII veku nosio je titulu veliki župan.
Prve dinastije: Vlastimirovići i Vojislavljevići
Prva poznata srpska dinastija nazvana je po knezu Vlastimiru, koji je u prvoj polovini IX veka odbio napad Bugara. Bugarski car Simeon kasnije je pokorio Srbiju, ali je posle njegove smrti knez Časlav, uz pomoć Vizantije, u prvoj polovini X veka obnovio kneževinu; on je poslednji poznati Vlastimirović. Krajem X veka bugarski car Samuilo zauzeo je Duklju i zarobio kneza Jovana Vladimira, koga crkva poštuje kao svetitelja. Posle pobede Vasilija II nad Samuilom (1014) Vizantija je vladala i srpskim zemljama, a Stefan Vojislav je u prvoj polovini XI veka oslobodio Duklju. Njegov sin Mihailo dobio je 1077. godine kraljevsku krunu od pape Grgura VII, pa je Duklja postala kraljevina. Mihailov sin Konstantin Bodin proširio je vlast na Rašku i Bosnu i u Raškoj postavio Vukana. Posle Bodinove smrti Duklja je oslabila, a vodeća srpska zemlja postala je Raška velikog župana Vukana, koji je ratovao sa Vizantijom.
Pokrštavanje Srba
Pre pokrštavanja Sloveni su bili mnogobošci; najpoznatiji bog bio je Perun, bog groma. Srbi su hrišćanstvo konačno primili u IX veku, u vreme kneza Mutimira, Vlastimirovog sina, i vizantijskog cara Vasilija I. Srbe u unutrašnjosti pokrštavali su uglavnom misionari iz Vizantije, pa su prihvatili vizantijsku crkvenu kulturu, dok je u primorju, blizu latinskih gradova na obali, bio jači uticaj Rima. Vladari su hrišćanstvo prihvatali i zato što im je donosilo podršku crkve i ugled među hrišćanskim državama.
Ćirilo i Metodije i slovenska pismenost
Braća Konstantin (Ćirilo) i Metodije bila su iz Soluna i znala su slovenski jezik. Na poziv kneza Rastislava otišli su 863. godine u Veliku Moravsku, slovensku državu u srednjoj Evropi, da propovedaju na jeziku koji narod razume. Ćirilo je sastavio glagoljicu, prvo slovensko pismo, a braća su crkvene knjige prevela na staroslovenski jezik. Posle Metodijeve smrti (885) franačko sveštenstvo proteralo je njihove učenike, koji su prešli u Bugarsku. Tamo je krajem IX ili početkom X veka nastala ćirilica, čija je većina slova preuzeta iz grčkog pisma; učenici su je nazvali u čast svog učitelja. Kliment i Naum širili su pismenost u Ohridu. Iz kraja XII veka potiče Miroslavljevo jevanđelje, napisano ćirilicom za humskog kneza Miroslava, brata Stefana Nemanje, i ukrašeno inicijalima i minijaturama.